E, a sad ćemo da napišemo i jedan ljubavni članak (ili nešto što bi trebalo da liči na to) jer toga baš dugo nije bilo, pa da ne bude da zabušavam. 
Vidite, sve je tako užasno prosto, ali sam ja to svakako morala da iskomplikujem do te mere, da ni sama ne mogu da se snađem - kao i za sve ostalo u mom životu.
Činjenica je da ja već dve godine nemam ozbiljnu vezu. Svi oni koji su se provlačili povremeno, su i ostali samo na tom 'provlačenju' i to je to. Međutim, iako meni tako savršeno odgovara, mnogi su oko toga zdušno protestovali, što sam i pominjala ovde i ranije. Rodbina je totalno poludela i mislim da sam u decembru prošle godine bila razapeta na stubu srama u mislima svih prisutnih, jer nisam nikoga dovela za ruku i prikazala kao budućeg zeta - zamislite vi to, a VEĆ gazim dvadesetu. Tragedija. Ostaću usedelica. (Tome samo doprinosi i činjenica da sam tada svima pričala o mački koju sam udomila).
Ipak, vrhunac je bio kada su mi na to, što nemam nikoga, odgovorili nešto u stilu kiselog grožđa, tipa - pa i ne treba ti, ti kad budeš htela, naći ćeš ga. 
Ja se jako izvinjavam, ali ja ništa nisam izgubila, tako da nemam šta da nalazim.
Ipak, nisam htela o tome da pišem. Htela sam da kažem da sam konačno Njojzi i tetki priznala da nisam ni sa kim. Da se ispravim - rekla sam im da sam raskinula sa dečkom. 
Tako da sam od sad opet u kategoriji SINGLE ONES. ;)
P.S. Mrzim bilo kakvu vrstu kategorizacije i smatram da je mene teško staviti u neki određeni koš i nalepiti mi etiketu, ali sam se samo nadovezala na jedan od mojih prethodnih tekstova u kojima sam napisala kako sam tada, na jednoj svirci, bila najsrećnija devojka na svetu (u gorepomenutoj kategoriji).
Obrazloženje ZAŠTO su one, za ime sveta, mislile da sam ja u vezi, je da sam morala to da im kažem, jer kad god sam bila kod njih, gde god da sam odande išla, ja sam kasnila. Nije da se ja ne setim da krenem na vreme, ali ceo taj proces mog polaženja od njih traje najmanje pola sata. Ja uredno ustanem od kuhinjskog stola pet minuta pre nego što treba da krenem i tu već počinju pozdravljanja, grljenje, ljubljenje i ono čuveno - 'Kada ćeš nam doći ponovo?' iako se još nisam ni obula. Onda ide deo u kome Njojza pokušava da mi spakuje pola njihovog frižidera - bombardujući me pitanjima tipa da li imam kod kuće jabuke, je l'hoću da mi spakuje pomorandže, a da ponesem malo mesa i krompira?! To naše natezanje (šta hoću, šta neću, a zašto neću, je l' neću baš ni malkice?) traje jaaako dugo. Za sve to vreme ja se obuvam i oblačim - što uvek bude propraćeno tetkinim komentarima kako se nisam lepo obukla, kako će mi biti hladno, kako moram da se bolje čuvam i navaljivanje da mi daju neki džemper ili sestrinu jaknu. Opet se svi pozdravljamo i taman kad krenem ka ulaznim vratima Njojza se baš tad priseti da mi nije spakovala nešto, tipa rolat od višanja. Tetka i ja odlazimo u hodnik, ja zovem lift a Njojza dotrčava sa rolatom i ljutim papričicama - 'Znam ja da ti voliš ljuto' govori, namigujući mi. Nemam izbora i pokušavam da u već pretrpanu torbu ubacim i ove novitete. Jednom su mi čak dale i ceger da može sve da mi stane, ali tad sam sa sobom morala da nosim i punu kofu turšije. (Ne pitajte ništa, kada me je Njojza pitala da mi spakuje malo, ja sam se prešla i rekla da može, ni ne pomišljjući da njeno 'malo' znači 'kofa od 3kg') Kad stigne lift, dok ja držim otvorena vrata dogovaramo se bar još 5 minuta kada ćemo se čuti, kada ću ponovo da dođem, opet me svi ljube i napokon ulazim u lift, vrata se zatvaraju i mogu zvanično da kažem da sam krenula. Kako izađem iz lifta, tako shvatam da treba da budem u gradu za 5 minuta, ili je trebalo da sam već uveliko stigla na dogovoreno mesto.
E, a sva ta ujdurma izostane onda kada kažem da idem da se nađem sa dečkom - jer Njojza kaže da nije u redu da me 'mladić' čeka. Zato sam ja njima još od kulina Bana rekla kako sam u vezi i kako je vreme prolazilo, to je jelte bivalo sve ozbiljnije jer bih ja kad god me pitaju da li smo i dalje zajedno, potvrđivala. Na kraju sam ja totalno zaboravila i KADA sam im rekla za njega, tako da ne znam ni kad nam je godišnjica i da li je toliko vremena uopšte prošlo. A najgore od svega je to što se ja čak ne sećam ni kako se moj 'dečko' zove, ni koje je godište, ni da li studira - a kamoli šta studira. Kada me je Njojza pitala da li je on beše plav ili crn, na šta ja nisam umela da odgovorim, shvatila sam da više stvarno nema smisla i saopštila sam im kako više nismo zajedno. Naravno da su me pitale šta se dogodilo i šta ću (proklinjući svoju glupost i to što sam sebi natovarila na kičmu još laži koje treba smisliti) rekoh da smo raskinuli zbog njegove ljubomore, zbog toga što je počeo da me guši i što nije imao razumevanja prema mojim drugim obavezama. I tako sam ja mlela o tome dobrih desetak minuta i toliko sam se uživela, da umalo nisam briznula u plač. One su odma' stale na moju stranu, nema šta za njega nisu rekle, znači kako su ga nagrdile, majko mila, meni ga je toliko bilo žao, da mi je prošlo kroz glavu da mu se možda opet vratim. A onda sam se setila da je on fiktivna ličnost i da je to nemoguće. E jebiga.
A sve to me je navelo da se setim scene gde je mene Momčilo jednom prilikom pitao, pošto sam jedinica, da li sam kao dete imala imaginarne prijatelje. E pa, dragi moj, nisam imala imaginarne prijatelje, ali sada imam imaginarne ljubavi i možda ću dostići jednog dana i level pro, pa će mi i muž i deca biti samo plod mašte, jer najozbiljnije, ja sebe nikad ne bih oženila.