Sedimo ispred zatvorene cvecare, na policama za cvece i jedemo pljeskavice.

Cutimo, jedemo i srecni smo.

Svako za sebe, iz svojih razloga i na svoj nacin. 

Krecemo zajedno kuci i krecemo da komentarisemo ovu godinu, koja ce se uskoro zavrsiti.

-Pa nije bila losa, onako kad se sve uzme u obzir.

-Pa nije... Mislim, bas je bila sranje, ali onako uobicajeno.

-Da, da, ono standardno...

I pocinjemo da se gusimo od smeha.

To je izgleda svojevrsan ritual, da se u decembru prica na sva usta kako je godina bila nikad gora i da se priziva njen kraj, koji samo sto nije, a opet - nikako da vec jednom dodje.

Rastajem se sa Urosem kod Fransa, krecemo svako na svoju stranu, ja stavljam slusalice, pustam Pepperse i tonem u svoje misli. 

Kad malo razmislim, ova godina stvarno nije bila toliko losa, koliko je mogla da bude.

Bilo je strasnih, teskih, strasnih i teskih, u isto vreme, perioda, ali bilo je i onih lepih.

Ne znam, mozda zato sto sam poslednje dve nedelje jako srecna i ispunjena (ili kako svi kazu - zaljubljena), mozda bas zato i gledam sve kroz tu neku prizmu srece i sve mi je lepse nego sto bi inace bilo.

U to ime sam zelela da sumiram ovih proteklih 12 meseci, tako sto cu se za svaki od njih potruditi da provucem nesto sto ga je obelezilo.

Prvog januara sam se pomirila sa Sasom i toliko sam bila srecna, da sam se od te silne radosti toliko napila jedno vece sa Urosem i Ninom u kafani, da sam pala na sred iste i to dva puta. Umalo nisam srusila jelku dok sam krala ukrase sa nje i kasnije te veceri sam kod Urosa pojela sve sarme i probudila celu kucu svojim plakanjem i objasnjavanjem kako ja nikada nisam zelela da zivim ni sa kim osim sa Ninom(?!).

Februar je protekao relativno mirno, pijanke, igranke, kafenisanje, puno ljubavi i kupovina damske pljoske Saski za rodjendan.

Kako je mart uvek u znaku mog rodjendana, tako je i ove godine mart obelezila Ninina i moja pripitost, samo sto smo sada bile u Bar Centralu i potrudile smo se da ceo lokal cuje da je meni rodjendan. Cicale smo, vristale, smejale se, barmen mi je pravio srca i spiskala sam sve pare koje sam imala.  Nije ni cudo sto je sa drveta novca, koje sam dobila od Mareta i koje sam nosala od Autokomande, preko Dorcola do Crvenog krsta, svo lisce pootpadalo do kraja veceri. Upsiii.

April je obelezilo vise stvari. Prva je naravno ta sto smo se moja tadasnja svekrIva, Marta, i ja tako dobro dogovorile i organizovale, da smo na kraju ofarbale ziva jaja. Uzasan jedan nesporazum, no dobro. April je bio rezervisan i za plakanje sto mi Nina odlazi na brod. Pracenje nje na aerodrom. Aerodrom na koji sam otisla pravo sa rodjendanske proslave iz Barabara u 4 ujutru. Spomenula bih i zivot u hostelu sa 20 nepoznatih ljudi, studenata iz Nemacke, Turske, Filipina, Poljske i Australije, sto definitivno spada u jedno od zanimljivijih iskustava koja sam dozivela.

Maj ne bi bio maj da ne pricamo o Prvom maju. Krcedin, prelepost od vikendice, pogled na Dunav, rostilj koji sam ja licno pekla, masa unezverenih i bas onako mnogo izdrogiranih ljudi (eto, zato sam ja morala da pecem rostilj), trens koji mi je preseo, besparica, izbacivanje iz voza u Pazovi, stopiranje do Batajnice i kruna svega, devojka koja mi je upropastila vezu sa bivsim deckom u srednjoj skoli, na koju sam skoro pa i zaboravila, dok nekako i ona nije zavrsila u ekipi za taj nesrecni Prvi maj. Iskreno, iako je bilo tragikomicno, vise je naginjalo na komediju, sto je bas super, jel da?

Jun je mesec za mamu. U junu sam se istetovirala. U junu sam se trudila da budem najbolja moguca. U junu sam ucila do besvesti, sto se na kraju isplatilo (citaj - budzet). Jun mi je bio, zapravo, jedan jako lep mesec. 

Jul je iz tadasnje perspektive delovao savrseno. U julu sam bila zaljubljena, srecna sto idem u Spaniju za mesec dana, presrecna zbog budzeta, sto sam morala da proslavim, ni manje ni vise nego na Dorcol Matineu. Kako sam tacno proslavila, pojma nemam, pola su mi prepricali. Vrhunac je podmornica u Drvetu Javorovom, haljina mokra od piva, svadjanje sa Urosem na sred ulice i plakanje do hostela. Srecom, nisam bila sama, sto je bas onako, olaksalo stvari.

Avgust je Spanija. Avgust je tata, okean, pesak, zurke, tekila, razglednice, pozivi, poruke, nesnosna zaljubljenost, sreca nikad veca, pa onda momenat plakanja, nesuglasice sa tatom, telefonski pozivi do 5 ujutru, pa opet sreca, tata je moja najomiljenija osoba, pesme Bojane Vunturisevic, veliki planovi koje sam imala za povratak u Beograd. Jednom recju - glupaca.

U septembru sam se ponovo rodila. Svega mi. Raskinula sam sa Sasom, nasla sam nov stan, uzela sam nov telefon.. U septembru je sve bilo novo i vladala je nenormalna euforija. Mislila sam da cu umreti od srece. Ja vam se kunem - da je od srece moguce umreti, ja sam sigurna da bih ja tad umrla - i ne bi mi bilo zao. U septembru je takodje bila Markova i Anina svadba na kojoj sam pevacu rekla da je Rajko za njega rekao da je gej. Ali osim toga nije bilo nekih ispada. (Kao da to nije dovoljno?)

Oktobar je bio neki miks, bas cudan miks. Splasla je euforija, nije mi nista, nije mi nista, nije mi nista. Dok se jedno vece nisam raspala. Tad sam se prvi put onesvestila od plakanja i mogu vam reci da je osecaj vrlo slican onom kad se onesvestite od alkohola. Nimalo prijatan. Onda sam srela Sasu vracajuci se sa posla. Prebacio me je preko ramena i odveo na burgere pa na Crveni krst. Konacno smo prevrnuli nase cetiri godine veze i dosli do zakljucka da je ipak svega bilo previse.

U novembru me je hipoteticki zaprosio i ja sam hipoteticki pristala. Citave dve nedelje smo bili savrsen par, iako se zvanicno nismo pomirili, da bismo opet dosli do zakljucka da ne mozemo vise da budemo zajedno jer izmedju ostalog nismo spremni. Tu sam stavila tacku na proslost, oplakala njega, sebe, nas, sve zivo i sve mrtvo i krenula sam dalje. U tome mi je mnogo pomoglo drustvo na fakultetu, nepresusan izvor smeha i srece. Vratila sam opet balans i zivot je ponovo dobio smisao.

U ovom mesecu sam preokupirana ucenjem, planovima za novogodisnje vece, poklonima, cestitkama, iznenadjenjima i planom da odem u februaru u Spaniju. Takodje, pojavio se niotkuda momenat da mislim da sam se zaljubila i pustila sam ga da me voza i nosi, da se blentavo smejem iako se zapravo nista ne desava, a u isto vreme se sve desava. Ponavljam sebi kako cu poludeti sama sa sobom, ali mi se u isto vreme sve to i dopada. 

Eto, krace od ovoga nije moglo. Propustila sam gomilu stvari koje mozda nisu bile kljucne, ali su definitivno i one obelezile ovu 2017. godinu i iz ovog ugla mi deluje da ih nikad necu zaboraviti. (Sto je naravno laz). 

Ono sto se meni licno najvise dopada je to sto se osecam kao da sam bas tamo gde treba da budem i da je sve bas onako kako i treba.

Toliko od mene i ovog mog povratka.

Srecna vam Nova godina macici!