Znate šta mi nije jasno? Prošle godine su maturantkinje naše škole u ovo neko vreme dolazile na nastavu samo sa tanušnom fasciklom i termosom za kafu, a ja sam moju torbu od juče mogla da pozajmim Raskoljnikovu da sa njom ubije babu - i to na keca, jer je u njoj bila podeblja knjiga iz filozofije, rokovnik, ruski rečnik, ZLOČIN I KAZNA i OPREMA ZA FIZIČKO - iz fazona skolioza u najavi. Kežual.
Elem, opšte je poznata činjenica da je Vilaret Milica osoba kojoj je ravno sve do Kosova, i to smo ustanovili još u junu prošle godine kada smo se svi kolektivno tresli od nervoze i panike jer je trebalo da za nedelju dana dobijemo još 13 ocena i odgovaramo za dvojku iz fizike, a ona je mrtva 'ladna uvukla dim, i prokomentarisala 'iiiima vremena'. E pa, ta ista Milica je pre neki dan izjavila kako VREMENA NEMA i mislim da je tada svima postalo jasno koliko je sati. To rezultira time što Sofija i ja već drugi put u poslednja tri dana učimo zajedno po ceo dan, najmanje tri različita predmeta. Evo da vidite kako to izgleda.
Obično je mesto na kome učimo neki kafić u koji sednemo, naručimo produženi espreso sa mlekom i tursku kafu (230 din.) i sedimo tu narednih pet sati, dok nas za to vreme konobari mrze pogledom, ali se mi ne damo zbuniti i pravimo se lude i zadubljene u fiziku/istoriju/ustav/muzičko/filozofiju/sve šta vam padne na pamet.
Danas smo sele u 'el Gato' nešto pre 14h i učile istoriju neka dva sata za koje smo uspele da toliko ispljujemo celokupan sistem naše države nekih šest vekova u nazad, dok smo paralelno pokušavale da nađemo smisao u opštem besmislu ponašanja bitnih ličnosti u našoj državi u periodu koji sada učimo (od 1918. do 1930. i neke godine). Mogu da zamislim na šta je to ličilo kada se u sred naše priče u konverzaciju ubacio čovek koji je sedeo za stolom pored, sa odgovorm na naše retoričko pitanje - koje su se sve stranke ujedinile u jugoslovensku radikalnu zajednicu. Kad se već našao u priči, objasnio nam je još neke stvari i bacio komentar kako je ustanovio da smo jako pametne jer puno toga znamo i kako nas dobro uče u 'toj Petoj gimnaziji'. To je bio highlight dana. Čovek je popio svoje pivo i otišao, a mi smo završile istoriju i bacile se na muzičko koje obe sutra treba da odgovaramo. To isto muzičko iz kojeg ima da se nauči sve ukupno DVA IPO LISTA, ispisana Aleksandrinim ogromnim slovima i još većim razmacima, mi smo učile narednih šest sati. Kao deca debili. Klavirska dela, klavirski koncerti, klavirske minijature, simfonijske slike, simfonijske poeme, kamerna dela, orkestarska dela, solo pesme, preludijumi, scenska dela, vokalna dela, nervi slom čovek da dobije. Za prva četiri sata smo uspele da napravimo toliko lapsusa, da bih se osećala loše kada bih morala da izaberem favorita. 'Maja i slavuj' smo preimenovale u 'Maja i PČELA', Edvard Grig je komponovao KLAVIJATURE (skraćenica za klavirske minijature', Trorogi šešir je postao TRONOGI, 'Muzika za popodne jednog fauna' je postala najnovija verzija pod nazivom NEDELJNO POPODNE JEDNOG FAUNA. Lea Kiš je postala faun (iako cenim da nema blage ni šta je to), a Klod Debisi se prevrnuo u grobu i to dva puta, jer smo na sve to umesto gudačkog kvarteta rekle KLAVIRSKI TRIO. A ne možete ni da zamislite kakva je zbrka nastala kod kompozitora koji pripadaju španskoj nacionalnoj školi. Enrike Granados i Manuel de Falja su mešani sa Migelom i Huanom, a 'Don Pedrove marionete' su mu nekako postale ljubavnice, samo je negde falilo da ubacimo babu njegove maćehe koja je njegov nerođeni sin sa pokojnom Floresitom i to bi bio vrhunac.
Na kraju svega smo zaključile da bi trebalo da se svi ti kompozitori iskopaju i prebiju. 
Sofija je upravo izašla iz mog stana (pošto smo se tu preselile u nekom trenutku, jer više nije imalo smisla sedeti u kafiću i lupetati kojekakve gluposti i permutovati Feketić i Farkašić), a ja sam ostala da naučim i fiziku za koju je drugarica iz odeljenja,Marija, izjavila da joj, kada čita to što trenutno učimo, sve deluje kao da čita spise iz Drugog svetskog rata na japanskom. Ne znam samo kako planiram da to izvedem jer mi se mozak isključio totalno što se dalo primetiti kada je Nina ušla u kuhinju kod mene i Sof da podgreje svoju čorbu od povrća (koju je u enormnim količinama još pre šest meseci skuvala i stavila u zamrzivač i još uvek nije potrošila sve zalihe), a ja sam izjavila, iako me niko ništa nije pitao, da je bundeva tikva. Smejala sam se svojoj 'provali' nekih pola sata, a onda shvatila da bundeva zapravo i jeste tikva. Bravo Jelena IMBECILU.
Pa ja ne mogu ovaj život.