Pismeni iz matematike je događaj koji se ponavlja po 4 puta godišnje, već sedam godina mog nesrećnog školovanja, i evo, dogurala sam nekako i do finalne, osme godine, kada će taj mali ritual konačno da se završi jednom za svagda. Pa, kad se konačno i tome bliži kraj, nema smisla ne ovekovečiti taj magični trenutak i euforiju koja me uhvati pred isti. Taj famozni događaj je bio zakazan za ovu nedelju. Da napomenemo apsolutno odsustvo bilo kakve radne navike u mom životu po tom pitanju, i onda će biti logično zašto ja svaki pismeni počnem da spremam 12h pre istog. Evo kako je to izgledalo.
Kao i uvek, i ovog puta se zalomilo da je pismeni one nedelje kada smo pre podnevna smena, ili bolje da to formulišem kao - one nedelje kada ja zamenim dan za noć i kada sam apsolutno nesposobna da funkcionišem kako treba. (Osim ako se prethodno ne postaram da mi se promeni sastav krvi i to tako što će 80% činiti kofein. Pomenula bih i nikotin, ali to bi onda napravilo preveliku zbrku sa procentima i ja bih do kraja teksta pokušavala da svedem računicu a vi biste se uspavali i pre nego što stignem do pola).
Elem, dan pred pismeni sam se ja zakucala u krevet čim sam došla iz škole i ustala u 21h uveče. A da se razumemo, plan je bio da me cimerka probudi u 17h da počnem da učim. Ali, nije Nina kriva. Nina me je budila, u početku nežno, onako kako svi volimo da nas neko budi, ali kako nije bilo 'leba od toga, počela je da me vuče, gura, udara, skače po meni, dernja se, itd. Izgleda da nije bilo 'leba ni od toga i devojka je odustala i otišla negde svojim poslom. A ja sam se u nekom trenutku probudila u mrklom mraku, slepljenih sočiva (hoću-li-se-ikada-setiti-da-ih-skinem-pre-nego-što-legnem-da-ODREMAM?!?), i totalno pogubljena, ne znajući ni koji je dan, a tek koliko je sati.
Trebalo mi je nekih sat vremena da se presaberem, odem pod tuš, napravim sebi kafu i pokušam da stvorim nazovi 'radnu' atmosferu u sveopštoj centrifugi brda i brda stvari od onoga što se usuđujem da nazovem 'mojom sobom'. 
Zaključila sam da najveći deo mog 'učenja' ode na sistematizaciju i plan rada, a do samog učenja u većini slučajeva, pravo da vam kažem, ni ne stignem. Tako prolazi večnost dok ja gledam ne U, već KROZ spisak oblasti i zadataka koji dolaze u obzir da se pojave na pismenom, do kog uzgred budi rečeno ima još 6h. A ja nisam ni počela. Odlično sam to uradila, kao i uvek, uostalom.
I eto, tako ja poslednjih 6h, provodim ponašajući se kao da imam bipolarni afektivni poremećaj - čas manično radim zadatke, sva euforična i usredsređena, čas sam u najdubljoj depresiji, palim jednu cigaretu za drugom i ne prestajem da razmišljam o tome kako ništa ne znam i kako nikada neću naučiti i naravno, kruna svega - KOJI ĆE MI TO U ŽIVOTU? 
Onda se ipak malo saberem, i tako sve u krug dok ne primetim da je svanulo i da treba da krenem u školu. 
U školi vlada sveopšte rasulo, svi vučemo sa sobom zbirke, iako zdušno protestujemo kako nemamo tu naviku i kako su nam teške da ih nosimo na redovne časove, kada nam to traži profesorka. Nazovimo to 'vanrednom situacijom'.
Pre matematike je odmor od 10min i naša standardna odeljenska ekipa za puš-pauzu je na svojoj poziciji, ispred škole. Jako je zanimljivo da je naša 'pozicija' uslovljena kretanjem Sunca, sa kojim se i nas najmanje 10 uredno pomera, sve dalje i dalje od škole. Ako tako nastavimo, kontam da ćemo do maja stići i do pravnog fakulteta. Taman kad smo se svi poređali, kako Sof kaže - kao lemuri, i taman kada je rešena agonija ko kome pravi hladovinu svojom senkom, Sunce je zašlo za oblake.
Izem ti ja ovaj život.