Koliko je samo jucerasnji dan bio lep i ispunjen. Ali, mene je ipak sve vreme nesto jako tistilo. Nije bilo ni jedne njegove poruke i nijednog njegovog poziva, ni jednom nije pitao sta radim, kako sam i nije mi nijednom rekao njegovo cuveno 'Budi dobra i nemoj da pravis sranja'. Oh, nemojte pomisliti da on ne misli na mene, da me je zaboravio, da ga je mrzelo ili nesto tome slicno. On je bio ljut. I to s pravom.

Kazu da ljudi kada im je tesko, da li zato sto se osecaju bespomocno, ili sta vec, odbacuju od sebe bliske osobe ili ih jos jace vezuju za sebe. Izgleda da eto, ja vise imam sklonosti ka ovom prvom. Hm, zasto me to ne cudi?! Kako god, ja sam preksinoc opako zabrljala i on se naljutio, jer mislim da mu nije ni na kraj pameti da trpi gluposti, hirove i bubice jednog deteta koje je tako nonsalantno usetalo u njegov zivot (te isto tako nonsalantno moze i da iseta - ne bi se primetila neka razlika). Kako je, jelte, jutro uvek pametnije od veceri, jucerasnje jutro sam zapocela tako sto sam otvorila oci i sa prvim udahom, udahnula i krivicu i ona je ostala tu negde u mojim grudima da me ceo dan pritiska, gusi i ne da mi mira. Posto vise nisam arogantni skot, kakav sam nekad bila, odmah sam znala da ja treba da budem ta koja ce da nacini prvi korak i izvini se. Pitanje je bilo - kako to uraditi? Da, obicnom i normalnom coveku bi na pamet palo da uzme telefon i pozove ili pusti poruku ali ne, to se ne uklapa u moj stil - to je za mene klise. Dakle, trebalo je smisliti nesto dovoljno dobro, a ne samo preko one stvarcice prevaliti ,,e brate, izvini". E, tada je proradio moj cuveni talenat za stvaranje neverovatnih scenarija koji su ostvarivi iskljucivo u mojoj glavi. Htedoh reci teoriji, ali to nije adekvatan izraz jer sve to sto moj devijantni um smisli zvuci neverovatno glupo i besmisleno cim se izgovori naglas.

Evo o cemu se radi - znala sam da ce se on sinoc pojaviti u jednom klubu gde ce nastupati jedna njegova jako dobra drugarica. Prvi problem je bio taj sto ja svake subote RADIM od 20h do 02h. A drugi problem je bio taj sto nisam znala KADA ce tacno on biti tamo, tako da je bilo pod velikim znakom pitanja to da li cu ga uopste sresti. Koliko god sve to bilo nerealno, neizvodljivo i preko svake mere glupo i debilno, ja sam znala da to moram i da cu to da uradim. Po svaku cenu. Ostala bez baksisa ili cak celog posla - tako je minorno. Ocigledno je i onaj, u cijim su rukama konci mog zivota, takodje zeleo da se to obistini, medjutim, nije propustio priliku da mi ipak malo zabiberi - kao sto uvek radi. Cisto da ne bude dosadno.

I tako pocinje najneverovatniji scenario IKADA, scenario kakvog nema ni u najlosijim komedijama. Otisla sam na posao i objavila da ja prosto MORAM da odleprsam negde oko ponoci, inace ce se carolija razbiti. U prilog mi je islo to sto gazda nije bio tu, kao i to sto nisam radila sama, vec je tu bila i jedna nova devojka, koja se vec prilicno dobro snalazi i koja je mogla poslednjih sat-dva da izgura i bez mene. Igrom slucaja (ma da li?) sam upoznala svoje, nadam se, buduce kolege (ako Boze zdravlja upisem prava) i nagovorila ih da krenu sa mnom, za slucaj da moj dragi ne bude tamo. Nisu mogli da veruju kada sam im ispricala celu pricu, mislili su da izmisljam, ali nije mi bilo vazno. I tako sam ja krenula oko ponoci kuci i imala sam pola sata da se spremim jer je trebalo u 00:40 da se nadjemo ni manje ni vise nego kod pravnog. Privodila sam pripreme kraju kada je pozvonio telefon koji se punio u kupatilu na ves masini. Dotrcala sam i usplahireno uzela telefon koji mi je iskliznuo iz ruke i pao pravo u wc solju. Dve sekunde sam stajala okamenjena ne verujuci sta se desava. Mozak je groznicavo radio nenormalnom brzinom i prevrtao po glavi kako ja nemam broj tih likova, kao ni drugi telefon, kako me nece cekati jer ce misliti da sam ih ispalila, kako necu videti onog koga moram da vidim, kako je sve propalo. Izvadila sam telefon, izvukla samo karticu, zgrabila jaknu, kljuc i pare i izletela iz stana. Trcala sam u stiklama, proklinjala svoju sudbinu i razmisljala da ako se prospem, tu na minut od pravnog ima da se pokupim i vratim kuci, legnem u krevet, pokrijem preko glave i nadam se da cu se u nekom trenutku probuditi jer ovo ne moze biti stvarno, ovo mora da je samo ruzan san. Dotrcavam bez daha do cilja gde mojih buducih kolega nema. Bespomocno cupkam u nadi da ce se oni ipak od nekud pojaviti. I pojavljuju se. Masu mi iz taksija da dodjem. Ulazim u kola i odlazimo u Tube. 

Guram se kroz masu unezverenih i pijanih ljudi, muzika je preglasna i mesa se sa teskim i ubrzanim otkucajima mog srca koje bije toliko glasno da ga zapravo cujem, zuji mi u usima, ne mogu da disem, koraci su mi nesigurni, izgubljena totalno, ne mogu da ga nadjem. Vec pravim drugi krug kada ga konacno pronalazim, hvatam ga za ruku, on se okrece prilicno iznenadjen a ja mu, snebivajuci se, saopstavam da sam dosla da mu se izvinim.. Ljubi me i uvlaci u svoj zagrljaj i konacno mi se razvezuje cvor u stomaku. Grlim i ja njega i obecavam u sebi da cu biti dobra i da vise necu da pravim sranja...