Često se desi da ljudi ostanu bez nečega. Neki ostanu bez kinte. Neki ostanu gladni. Neki ostanu bez dugmadi na kaputu. Neki ostanu kratkih rukava. A ja... Pa,  ja sam ostala bez svoje sobe. Okej, ne baš bez svoje sobe - ali ostala sam bez kreveta u njoj. Sestra je počela da pravi novi raspored u svojoj sobi time što je odlučila da izvrši rokadu kauča iz moje i njene sobe. Kada je krevet iz moje sobe prebačen kod nje, započeto je mukotrpno putovanje kauča iz  1901. godine ka mojoj sobi. Međutim, što bi rekla moja bivša profesorka matematike - javila se jedna mala nezgodacija. Nikome naravno nije bilo ni na kraj pameti da izmeri dimenzije kauča da utvrdi da li isti može uopšte da prođe kroz vrata. Tako je, ispostavilo se da ne može. Sada su oba kauča kod sestre, a moja, hah, nazovite soba je pretvorena u magacin. Kada uđete na vrata (koja umalo nisu razvaljena prilikom neuspelog unošenja prestarog kauča) prvo što vam prođe kroz glavu je da na ovome svetu ne postoji manje sobe sa više stvari u njoj. Iako je soba kao dupe (ja se izvinjavam, ali to je u ovom slučaju kompliment) tu je uguran orman, OGROMAN muzički stub iz najmanje šes' delova sa sve gramofonom odozgo, stara komoda iz vremena Kosovske bitke, koja se ni ne vidi od satova, lampe, kutijica i kutija za nakit, nekih starih ramova za slike i još starijih fotografija i nekih smešnih figurica. Ne, to nije sve -  tu su i podna lampa (ali ni slučajno modernog izgleda, već onakva kakvu verovatno samo po antikvarnicama možete pronaći i to samo ako baš zaređate), gomila kesa, knjiga, papira, i dva stočića na kojima jedna preko druge leže moje nesretne stvari koje sam dovukla sa sobom. Kako sam sve tu nagurala, lepo mi nije jasno. Čak sam iznad svega toga zalepila šarene papiriće sa stihovima mojih omiljenih pesama i Origamijeve pločice. Živeo kič. Ironija je to što su od svega toga moji samo ta dva stočića i orman sa garderobom. Eto, to bi bio onako odokativno inventar koji se može pronaći između ta četiri zida. Da nesreća bude veća - svo to tamburanje i mlaćenje prazne slame se odigravalo dok sam ja bila daleko, daleko od kuće.
Zmaj je pravila žurku i to bez nekakvog specijalnog povoda, jer realno, kome je iz našeg drustva potreban povod da bi se zverski napio? Tačan odgovor je - nikome. Idemo dalje. Sledeće pitanje je ŠTA se za ime sveta sve izdešavalo sinoć?
Sećam se da sam, dok sam se tuširala pre nego da krenem, zakačila deo konverzacije komšije-dilera odozgo:
,,Zaboravila si proju na veš-mašini! Ne pidžamu, ne dan nezavisnosti nego PROJU".
Pretpostavićemo da je on jako savestan trgovac koji obavezno pre prodaje testira svoju robu i to najverovatnije na sebi.
Bilo kako bilo, to sam skroz i zaboravila dok smo stigli do Zmaja (što je i opravdano, jer dotična živi čak u Pazovi).
Kao i obično, svi smo počeli sa dve tekile - za dobrodošlicu i svako je imao svoje piće i svoju čašu, ali ubrzo se sve smutilo i vozalo se od belog vina, preko piva, crvenog vina, džina, pelinkovca, viskija, vodke pa do neke užasne rakije. Većine se i ne sećam.
A ujutru...
Spavam. Ili bar pokušavam. Osećam kako me neko drma za rame. Trudim se da otvorim oči, al' nešto ne ide jer su mi se slepila sočiva. Škiljim na levo oko i ne vidim ništa osim zelenog zida na kome je crnim sprejem ispisano 'holy shit she's a dude!'. Okrećem glavu na desnu stranu i vidim Mucu koja me i dalje drma za rame i mrmlja 'Jel si budna? Ja sad krećem, rekla sam Ruži da ću kući biti do podne. Ajde ako hoćeš sa mnom. Samo ja da jedem nešto, biću u kuhinji". Mrmljam nešto što liči na 'važi', zatvaram to jedno oko i okrećem glavu na drugu stranu. Osećam kako Muca ustaje sa kreveta i čujem njene korake. Zatvarajući vrata mi dobacuje kako imam šljivu. Odlepljujem oči istog sekunda, istrčavam za njom iz sobe i jurim ka ogledalu. Zabezeknuta sam jer u pitanju nije šljiva nego ŠLJIVETINA. Pola vrata mi je ljubičasto-plavo. A onda primećujem na šta ja ličim, onako kao pojava. Na svu sreću, tu je nečiji neseser sa šminkom (verovatno Zmajev, ipak je ovo njena kuća.. Mada, ko zna?). Ubrzo ličim na nešto a i uspela sam donekle da prekrijem šljivu puderom. Pravićemo se da nisam morala da iscedim pola tube. Ulazim u kuhinju gde zatičem Mucu kako jede proju i pije jogurt iz čaše za vino. (Znate one lepe, velike, sa nogicom? E da, baš te). Sedam pored nje i pada mi na pamet kako sam se u nekom trenutku sinoć (verovatno kada se na stolu pojavila proja) setila da ispričam šta sam čula dok sam se tuširala, ali ljudi su me gledali kao da sam naduvana. Nije ni čudo kad sam se valjala po podu i gušeći se od smeha pokušavala da nastavim upola prekinutu rečenicu (tamo negde oko dana nezavisnosti).
Htela sam da kažem Muci kako nije fer što me niko nije shvatio ozbiljno jer se to zaista desilo, ali sam odustala jer mi je grlo bilo u katastrofalnom stanju. Ustala sam da skuvam čaj, ali prečka - čaja nije bilo. Palo mi je na pamet da ušpinujem šećer i napravim karamel-mleko ali nije bilo ni mleka. (A verovatno ni šećera). Ostavila sam Mucu u kuhinji i krenula do sobe u kojoj je dubokim snom spavala naša domaćica - Zmaj. Ne volim da budim ljude, pogotovo ne iz komatoznih stanja, ali nisam imala kud. Tapkala sam je po ruci dok nije otvorila oči a onda sam je pitala da li ima kapi za nos i nešto, bilo sta za grlo i gde bi te stvarčice mogle eventualno da stoje. Pogledala me je polusvesno, sklopila oči i promrmljala:,,Šta? A.. Aha.. Znaš ona.. Soba ona.. E tamo... Gde je ona polica.. Fioka.. Ona fioka što se izvlači ka tebi...Znaš?.." ,,Znam, znam". Tapnula sam je još dva-tri puta po ruci u stilu 'sve će biti u redu, samo ti spavaj' i krenula u potragu za fiokom koja se (možete misliti) otvara ka spolja!
Nekim blesavim slučajem sam uspela da nađem fioku sa lekovima i iskopam odatle kapi za nos i fitosept.
Vratila sam se kod Muce u kuhinju i požalila se kako mi je muka.
,,Evo, sad ćemo da krenemo". Pazi majku mu, kao da će mi od toga biti bolje. Ipak, usput sam se malo pribrala. Ali i dalje nisam mogla da se setim ko mi je napravio šljivu, kao ni mesta na
kome sam poslednji put videla Njojzinu kremu za podlive. Kada smo bile na zelenom vencu obećala sam i sebi i Muci (kao što to uvek radimo posle neke takve večeri) kako se više nikada neću ubiti kao stoka. I ona obećava isto, pita me još jednom da li sam dobro. Klimam glavom. Uporna je i pita da li mi se povraća. Kažem da nemam više šta jer sam se u međuvremenu setila da sam sinoć između ostalog ispovraćala i dušu. Ljubimo se u obraz i krećemo svaka na svoju stranu.
Kada sam se izmorena, izmoždena, malaksala i mrtva bolesna na jedvite jade dovukla kući, sve što sam u tom trenutku želela od života jeste da se zabodem u svoju sobu i skljokam na krevet.
Prečka. I to druga od jutros.
Otvaram plakar, vadim jastuk i ćebe - komada dva. Jedno stavljam na parket pod sebe, drugo preko sebe dok Njojza protestuje jer sam pored toliko kreveta legla na pod. Dobacujem da, na moju i opštu žalost, nijedan od tih silnih primeraka nije kod mene u sobi i stavljam jastuk preko glave jer stvarno više nemam snage ni za šta....