,,Ima li ičeg lepšeg?" Pitala sam samu sebe dok sam se razvlačila po krevetu, slušajući radio, tako negde oko podneva. Čim sam ustala, kao poručena došla je na kafu komšinica sa sedmog. Relativno skoro sam se doselila ovde i još uvek učim zanimljivosti vezane za život ovog, kako mi se bar za sada čini, prilično neuravnoteženog, urnebesnog i neobičnog komšiluka. Do sada sam kroz priču upoznata sa komšinicom sumnjivog morala sa sprata ispod, komšijom sa sprata iznad koga možete da pitate da vam nabavi skank i slične stvarčice od Pece iz prizemlja, ludom Stankom koja vas uhodi i zove na kafu hvaleći se kako je nabavila aparat za čišćenje organizma i želi da ga isproba baš na vama i sa još par njih, što je i više nego dovoljno s obzirom na takvu strukturu stanara. U svakom slučaju, ja i dalje samo ćutim i slušam dok se Njojza i komšinica međusobno bombarduju svim mogućim informacijama koje su mogle da prikupe za ono kratko vreme za koje se nisu videle. Njojza je inače moja baba, koja se naravno ne zove Njojza, a Boga mi ne zove se ni Sredojka, Milunka ni Živadinka niti išta tome slično - ima sasvim normalno ime Katarina i drago mi je zbog toga. Inače je katolikinja (da, tako se piše) a nadimak Njojza su smislili moja sestra i njen dečko jer s obzirom da baba nije poreklom srpkinja - ne priča srpski baš ispravno. Da budem preciznija - dativ zamenice ona je 'njojzi' i eto cele istorije  babinog nadimka. Kad smo već kod toga, nije zgoreg pomenuti ni moje male životne radosti koje čine upravo Njojzini biseri. Ako zavirite u njenu kuhinju naići ćete na mnoge nove začine kao sto je mirodžija, zatim susan, domaći kečep i tome slično. Takođe Njojza je na kutiji u kojoj držimo hranu za mačku napisala: ,,Џurina хrana" (mačka je inače Ðura).  U svakom slučaju da nema Njojze ne bi mi bilo ni upola tako zanimljivo u životu.
E sad, da se vratimo na današnje divno jutro-podne-dan-ili šta već. Kafa je, kao i uvek, bila odlična (ja je kuvala), od informacija nisam pokupila ništa značajno, samo da Petra sa dvanaestog ide sledeće nedelje u banju. (Ne razumem zašto umesto toga ne svrati kod Stanke na istant kafu i instant čišćenje organizma?) Kako obično, jelte, vreme leti kada se ludo zabavljaš - za čas je došlo 16h i trebalo je da krenem. Išla sam kod Muce na treći dan slave, a čisto da se zna - ta slava je izmišljena (tako bar tvrdi moj otac budući da za tu slavu niko nikad nije ni čuo). Nešto mu ta priča baš i ne pije vodu, budući da Mucini već, evo, treći dan slave, al ajde - navikla sam na njegove uvrnute teorije. Kakav sam baksuz, pitam se kako sam uopšte uspela da stignem u jednom komadu. Prvo sam čekala red u apoteci da kupim babi lek, a red je bio kao da dele penziju. Ali dobro, to je poslužilo kao izgovor što kasnim čitavih pola sata. Onda sam gotovo naglavačke uletela u prvu prodavnicu da kupim vino i neku lepu kesu za isto. Kako sam, jelte, sva talična - kesa za vino koju sam izabrala nije mogla a da ne bude felerična. Iskreno, nisam se ni najmanje iznenadila što sam to primetila tek kada sam ušla u autobus i to pošto je vozač zatvorio vrata. Sranje. ,,Bar sam sela", tešila sam samu sebe - gurajući flašu Graševine u torbu jer je kesa praktično neupotrebljiva (cela jedna ivica joj je odlepljena - eto na šta sam ja pukla 200 kinti). Taman kako sam to promrmljala sebi u bradu (bolje jezik da sam pregrizla) tu se stvorio neki deda kome je trebalo ustupiti mesto. Kako sam ja bila jedino mlado čeljade na vidiku, morala sam da podignem svoje slatko dupence i ustupim mesto ovom penzosu koji je sada glumio invalida. A videla sam ga malopre kako kao momčić kaska za autobusom. Kako se ja, jelte, uporno trudim da budem optimistična i vedra - govorila sam sama sebi kako ću za čas stići jer je autobus jedan od onih novijih i trebalo bi da je i više nego sposoban da juri nenormalnom brzinom od 30km/h. Da, bila sam u stanju sama sebi da serviram tako bezočnu laž iako sam se nalazila u 50ici i vozila se od prve do poslednje, ponavljam OD PRVE DO POSLEDNJE stanice. A slobodno mogu da kažem da je 50ica najverovatnije druga po redu najduža autobuska linija u ovom našem sivom gradu Beogradu. (Cenim da nijedna linija ne može ni da prismrdi neprikosnovenosti dužine rute 23ojke koja je po mojoj slobodnoj proceni zajebala i put za Santijago). Ipak, vedrina mog duha nije pomogla i stigla sam tek za sat ipo jer se taj 'noviji' autobus vukao i rastezao kao 'pitija' - to je inače Njojzina skraćenica za pihtije. Veselo u svakom slučaju. Odlučila sam da se utešim tako što ću da smažem sav rafaelo koji sam zatekla na tanjiru sa kolačima. Nije pomoglo, osećala sam se još gore jer sam, ubrzo pošto se i poslednja bela kuglica našla ušuškana u mom stomačiću, shvatila da je to kobna greška. Kiflice na stomaku rastu ko blesave, a duša me zaboli kad se samo setim kako sam imala fatalan struk pre samo pola godine! To je to, krećem u teretanu koliko već sutra. Eto čime sam se ja zanimala dok su moje prijateljice bezbrižno čavrljale i pijuckale vino. Na sreću, to nije potrajalo jer sam pustila da dobra atmosfera i moj u prirodi vedar duh pobede i ubrzo sam im se pridružila i uživala u ostatku večeri. I usput smazala još tri bajadere. Svaka mi čast.