-Bože kako je on zaljubljen u tebe.
-Misliš?
-Vidim, lud je skroz.
-Kako znaš??
-Vidi se. Molim te, ponašaj se, smiri se, budi što hladnija moguća.

Zašto?! Kakva su to idiotska pravila? Ko ih je izmislio? Zašto važe?

Ja ne želim da mi jede iz ruke; nije on zec.
Ne želim da kalkulišem.
Da vodim evidenciju ko se kome koliko puta prvi javio.
Da satima ne odgovaram na poruke.
Da se ne javljam na telefon.
Da ga puštam da se on prvi javi.
Ja želim da mu trčim u suret.
Da ga grlim. Ljubim. Da mu pričam koliko mi znači i koliko mi je lepo.
Da mu se javim svaki put kada mislim na njega i imam potrebu da ga čujem.
Ne želim da ga proveravam; testiram; ignorišem.
Nije on dete.
On je jedno divno malo veliko stvorenje.
On je neko zbog koga se smejem, zbog kog mi treperi stomak i preskače srce.
Na njega pomislim pre nego što zaspim i ujutru čim ustanem.
Želim da se pored njega budim.
Želim da me mazi po kosi.
Da ga češkam i držim za ruku dok se vozimo, dok pijemo kafu, dok hodamo ulicom.
Da ga nasmejem, obradujem, iznenadim.
Da mu ulepšam jutro, dan i veče.
Da mu pokažem koliko mi znači i koliko sam srećna pored njega.
Ne želim da igram igrice.
Ne želim da pokazujem zube.
Ne želim da razmišljam u tom pravcu.
Želim da smo zajedno i da nam je lepo.
Da mu je lepo.
Želim da želimo isto.
Želim da nisam jedina koja ovako razmišlja.
Želim da se ne plašim da mu ovo pročitam.
Ne želim da razmišljam o tome kako može da ode i da me povredi.
Ne želim da ga izgubim.
Ne maštam ja o večnom i o zauvek.
Želim da traje.
Koliko god to vremena bilo u satima, danima, mesecima ili možda godinama.
Samo da traje.