Avion je sleteo. Uši su se konačno otpušile. Prepoznala sam svoj kofer iz prve (što je retkost, jer je obično situacija takva da se on provoza i napravi bar šest krugova dok ja ne shvatim da ga niko neće uzeti, jer je kofer MOJ) i zajedno sa njim i masom već unezverenih pušača koji su tri sata bili bez cigarete, letim napolje. Izlazimo svi ispred, oni sa spremljenim cigarama i upaljačima a ja nemam vremena čak ni da im zavidim, već brže-bolje otvaram kofer da proverim da li su moji 'saputnici' na mestu. Naravno, ceo kofer mi miriše na burek, koji, hvala dragom Bogu, nije propustio ni kap od pola litre ulja na ono malo stvari koje sam ponela. (Ako se slučajno pitate zašto baš pola litre, to je zato što je to najmanja prihvatljiva količina koju jedan srBski, domaći burek treba da sadrži). Zatim guram ruku u sredinu kofera, i napipavam dve tegle džema, koje su ipak ostale u komadu - opet, hvala dragom Bogu.
E, kad sam ustanovila da su sve moje 'dragocenosti' (kojima se moj otac verovatno više raduje nego meni) čitave i neozleđene - vadim i ja cigare i upaljač i uklapam se (fizički) u strukturu ljudi ispred aerodroma El Prat u Barseloni. 
Iako mi je znatno lakše jer sam sadržaj kofera zatekla isto onako kako sam ga, na jedvite jade nagurala pre nekih 6 sati, shvatam da do mog sledećeg leta ima tačno 11 sati. Ni manje, ni više. I gladna sam. I vucaram kofer u kome su dve tegle džema i pola kile bureka. Odlučujem da krenem sistemom eliminacije i rešim sve svoje, trenutne, životne muke i ubijem bar mali deo vremena koje će mi dušu izvaditi na kašičicu i urnisati kičmu i noge. Otarasila sam se kofera, napunila stomak i ispraznila bešiku, i sva srećna izašla na puš-pauzu, da na miru smislim šta raditi još nekih devet sati, pre leta za Tenerife. 
E a onda sam shvatila da sam napravila sranje i to ne veka, nego milenijuma. U koferu koji sam, jelte predala da ga pokretna traka izbacaka do neke tačke na kojoj će čučati neko vreme dok ga opet neće istumbati i ubaciti u moj avion kog još uvek nema ni u najavi, ostavila sam knjigu, koju sam planirala da čitam na aerodromu, kao i telefon sa punom baterijom, jer će ova da drži još malo a onda ode u zemlju dembeliju i to baš u trenutku kad budem htela da se javim ocu da polećem i da mu kažem kad da me čeka. A pride, u koferu je postojalo gomilu stvari kojima sam mogla da se zanimam i ne primetim devet mučnih sati koji se, evo i dalje vuku, kao da im je neko prebio obe noge. I to zadnje. Evo, na primer, mogla sam ponovo da uvijem kosu i sednem tako sa viklerima i knjigom Tamare Kučan (koju sam dobila od Nine) na ono za previjanje beba u ženskom toaletu i tako presedim dva sata. Pa to bi za mene bio doživljaj, unucima bih ga prepričavala! Onda, Mogla sam da izdepiliram ruke. Epilatorom koji mi je u koferu. Mogla sam da igram karte. Doduše, sama sa sobom, ali MOGLA SAM. Pa stvarno nema smisla. Tako da sam u tom besmislu, i nedostatku drugih, kreativnijih opcija, odlučila da usvojim očev predlog, uštekam se negde i otspavam, onako, rekreativno.
Izvinjavam se, lažem, postojao je još jedan predlog, takođe predložen od strane mog oca, kad sam ga pitala čime da se, za ime sveta, zanimam 9h, stigla mi je njegova poruka: ,,Znam šta da radiš! Idi po aerodromu, slikaj selfije, okači ih na facebook i instagram i prati lajkove, kao Stanija. Buahahahha". Iako sam ja svesna da nema govora da sam nasledila njegov devijantni um, kao i da se uopšte ne dovodi u pitanje činjenica da ja njega beskrajno obožavam i volim najviše na svetu, to je ipak bilo previše, čak i za mene. Dobio je kao odgovor 'seen' i mene u off-u. 
Došla sam do čekaonice mog terminala, legla na tri spojena sedišta i odlučila da ne mrdam odatle do 11 ujutru, a onda ću već smisliti nešto. Spavala sam ja tako na rate, ali ne do 11 nego do pola 10 jer je u nekom trenutku u mom neposrednom okruženju došlo do abnormalne najezde kineza, da preciziram - kineskih bakuta koje su cičale i kikotale se ispuštajući užasno iritantne frekvencije. Popizdela sam. PO-PI-ZDE-LA. Nadjačana brojčano i indirektno proterana sa svog privremenog staništa, krenula sam u potragu za kafom, jer koliko god da mi se idalje spavalo, više mi nije bilo do spavanja. Znam da to nema smisla, ali svi znamo da sam ja užasno kontradiktorna osoba, i u celini i u fragmentima, tako da nema potrebe za nekim daljim objašnjenjima. Dok sam lutala u potrazi za KAFEMATOM, jer iz principa neću da platim malo espreso sranje 5€, koje ću pritom morati da pijem unutra, gde pušenje nije dozvoljeno, razmišljala sam o svojim sanadalama.
To su sandale koje sam kupila pre ravno šest godina i koje su ove subote završile u Savi i obeležile moj poslednji izlazak u Beogradu ovog leta. To je izgledalo tako što je prvobitni plan bio prošetati se do grada sa Sašom, ali je došlo do promene istog i tako je Jelenica završila u letnjoj haljinici drečavo roze boje i sandalicama na platformu (koje su objavile rat mojim stopalima onog trenutka kad su dotakle Brankov most) na Povetarcu, gde je, uzgred, bilo hip-hop veče. Znam, znam da se ne računa da sam bila na Povetarcu jer se nisam ČEK INOVALA, ali verujte mi na reč, ipak sam bila tamo i to sa gorepomenutim stajlingom (koji mi, ruku na srce, uopšte nije smetao da đuskam). Pri povratku, hodajući preko mosta i držeći Sašu za jednu ruku, a sandale u drugoj ruci i obasipajući psovkama beogradski asfalt, sandale, Sašu, Povetarac i sve što mi je u tom trenutku padalo na pamet, ali sa akcentom na sandalama - rekla sam Saši da mi dođe da ih bacim, na šta je on odgovorio - Pa baci ih onda. I tako sam 'elegantno' zamahnula rukom i zafrljačila sandale pravo u Savu. Saša me je pogledao zbunjeno na šta sam ja odgovorila - Pa jel si rekao da ih bacim? I tu je naravno usledilo pitanje 'Znaci da sam ti rekao da se ti baciš dole, ti bi to uradila?' Pa sad.
Eto o čemu ja razmišljam, dok sedim ispred aerodroma, na klupici, pijuckam kafu i praznim paklu koja je trebalo da izdrži celo leto i nađe se u trenucima krize, jer sam planirala da ostavim pušenje... Da, da... A mogla sam da budem udata žena - ionako sad vlada ta neka svadbena euforija u mojoj užoj familiji. Kad je već sestra odlučila da baci zez i objavi da se udaje ovog avgusta, pre brata, koji je najavio svadbu za maj sledeće godine, a mlađa je od njega, mogla sam i ja, kao najmlađa da to uradim prva. Mogla sam da sam, kad me je Nemanja pitao da se udam za njega, rekla 'Da', a ne 'Zašto?' Molim vas, KO JE IKADA NA TO PITANJE ODGOVORIO SA 'ZAŠTO'?!? Nemanja me je gledao u neverici neko vreme, a onda samo rekao 'Predomislio sam se'.
Eto kako ja ne umem da prepoznam životnu priliku.