Sad baš nešto razmišljam, da li sam ikada ovde napomenula kako ja volim svoj život... Ne, a?

Pa, mislim da je krajnje vreme. Pošto cenim da prosto izgarate od želje da saznate razloge, kao i da čujete šta je to novo u mom životu, odlučujem da skratim ovaj i više nego ironični uvod i što pre vas upoznam sa trenutnom situacijom.

Za one koji ne znaju, živim u stanu u centru grada sa cimerkom sa kojom se odlično slažem, kirija i režijski troškovi su mi lagano oko 150€, imam svoj mir, ali imam i relativno mirne komšije kojima ne smeta kada odlučimo da obrnemo stan naglavačke, smestimo u njega i do 20 ljudi od kojih uvek bar trećina ostane da prespava. (Baš me čudi zašto je naš stan u krugu naših prijatelja i poznanika, od kojih su svi barem jednom ovde spavali, prozvan kao hostel). Sve u svemu - idila, ako se izuzme neuračunljivi neandertalac koji živi u suterenu, ispod nas, i koji je xy puta zvao policiju jer mu, Bože moj, smeta škripa stolica u našoj trpezariji koja je tačno iznad njegove spavaće sobe.

Elem, plan i program se sastojao u tome da Nina i ja u ovom stanu ostanemo i sledeće godine i ne zna se koja je zbog toga bila srećnija i koja se više zdala u planiranje kako ćemo da sredimo stan, okrečimo kuhinju, popravimo vrata u kupatilu, uvedemo internet i konačno operemo frižider i onu količinu masnoće i prljavštine koja se nalazi iza šporeta koji se ni ona ni ja ni u jednom trenutku nismo usudile da pomerimo, iako ovde živimo već deset meseci. Kada sam ušla u ovaj stan, na pamet mi je palo kako prljavije mesto u životu nisam videla. Cela prva polovina septembra je bila posvećena sređivanju stana, a promene su počele da se naziru (i to jedva) tek posle dve nedelje. Delovalo je kao da prljavštini i haosu nema kraja i sećam se da sam bila na ivici da se iselim, iako se nisam propisno ni uselila. Napomenuću samo da sam ja pet dana za redom pokušavala da oribam rernu i to je izgledalo tako što bih otvorila rernu, naprskala sredstvo za odmašćivanje, složila kiselu facu, rekla 'Au brate, ne mogu ja ovo....' i zatvorila vratanca sa gađenjem uz mantru 'sutra ću'. Na kraju je Nina jednog dana izašla na kraj sa njom dok sam ja bila u školi i dobila je zbog toga od mene jednu kafu u meku. :)
Osim što smo samo brisnule frižider i ostavile iza šporeta sve onako kako je i bilo kad smo došle, ceo stan je zasijao. Sijalo je tako sve dok nas gazda stana nije nazvao pre dve nedelje i rekao nam kako moramo da se iselimo iz stana do kraja meseca jer njegova žena želi da se vrati u ovaj stan.
Bam!
A kao za baksuz samo dva dana pre toga smo Nina i ja konačno oribale frižider i otkrile da je isti zapravo bele, a ne bež boje. Doduše, dođe nam kao neka vrsta kompenzacije to što nismo ni pipnule sve ono što živi iza našeg šporeta, i tako neka i ostane, taman da gazdarici poželi dobrodošlicu. Na sve to, samo par dana posle toga nam je izbio osigurač i u stanu je radila samo jedna utičnica i svetla u hodniku i našim sobama. Kako je bilo jutro, Nina to nije ni primetila i otvorila je vratanca veš-mašine jer je mislila da je završeno pranje, ali ono nije ni bilo blizu toga jer je osigurač izbio negde u sred pranja, i kao šlag na tortu, na svu tu muku mi smo imale poplavljeno kupatilo. A inače je Nina baš tog dana trebalo da krene za Kikindu, tako da je kada sam je pitala 'Šta ja sad da radim!?' samo slegnula ramenima i rekla 'Ne znam cimo, ja žurim jako' i otišla.
Milina.
Iako je trebalo da se za manje od sat vremena nacrtam na poslu, brže-bolje sam uzela merdevine i glimericu, iščeprkala malo po onim osiguračima da bih ustanovila da je otišla cela faza, slikala sve to, poslala tati, objasnila mu situaciju i napisala velikim slovima 'POMAGAJ LEBA TI' i otišla na posao. Sledećeg jutra sam popravila to nekako i sva srećna sedela i pijuckala kaficu, presrećna što sam navodno munula ćaletove gene i tripovala kako sam prirodni talenat za elektriku. To što ja ne znam ni kako izgleda strujno kolo i što sam zabola keca iz fizike kad me je pitala u kom smeru ide struja, a ja nisam imala pojma, to nije važno, važno je da je u celom stanu bilo struje. Sedela sam tako presrećna kad su me pozvali da dođem na posao, da menjam kolegu. Pa izem ti ja ovaj život.
 
Inače, to je bio taj ludački period kada sam ja radila stalno, i onda kada sam navodno imala slobodne dane, tako da je to prouzrokovalo nestanak mog društvenog života. Ali kako ide ona izreka - kada se zatvore vrata, otvore se prozor, ja sam umesto društvenog života dobila ljubavni i to je bukvalno izgledalo tako što sam samo radila, viđala se sa Sašom i ako bih eventualno ukrala po koji sat sna. Tempo nikad luđi - ja nikad srećnija.
Pre nego što se pozdravim sa vama, barem do sredine jula, kada vam više neće pisati srednjoškolka već brucoš geografskog fakulteta i akademski građanin, htela bih samo da priznam da sam itekako svesna da sve ovo gore napisano jako liči na tragikomediju, i jedino zbog čega mi je drago je to što one po pravilu ipak imaju happy end.
U mom slučaju, happy end bi najvećim delom činilo to što sam našla rešenje za problem mojih silnih stvari koje sam dovukla ovde, k'o da sam se ne daj Bože udala. Muka mi je pripala svaki put kad bih zamislila sebe kako vučem mikser, novogodišnju jelku, tepih i tome slično, tamo odakle sam, jelte, sve to i dovukla. Ipak je sve ispalo baš kako treba, i laknulo mi je kada sam shvatila da ne moram da realizujem plan B koji se se sastojao iz toga da zavaljam sav nameštaj i sve stvari na limundu (kao lakša varijanta) ili da sve to u sred noći dovučem do najbližeg kontejnera i pobegnem (što mi je zaista padalo na pamet da bih mogla da uradim).
Kako god, sve smo to sredili, ostalo mi je samo još da upišem ovaj nesrećni fakultet i odem u Španiju i zaboravim na kiriju, osigurače, strujna kola, prazan frižider, neplaćene račune, itd... Ono što me jako raduje je što ove godine letim preko Barselone i imaću vremena da ceo dan tamo provedem! Kaže meni Ivana 'Pa sama si, smorićeš se' hahahahha pazi ti to, pa ona nema pojma da je meni sa mnom najzanimljivije! ;)